• Post category:Uncategorized

Kako sam ranije pisala, po teoriji Pamele Levin razvoj nije linearan već se odvija ciklično.

Faze kroz koje prolazimo u detinjstvu, prolazimo i kasnije u životu u odredjenim periodima, ili posle nekih dogadjaja i tada imamo priliku da ih završimo na drugačiji, bolji način ako je nešto nedostajalo. Ovo nam omogućava da spontano nadoknadimo deficite koje smo imali u razvoju.

U idealnom slučaju, u kome imamo idealne roditelje i idealanu životnu situaciju završili bismo prve dve faze (fazu BITI i fazu RADITI) tako što smo naučili kako da:

  • tražimo da se neko pobrine za nas,
  • kako da prihvatimo tudju negu,
  • verujemo drugim ljudima,
  • znamo da možemo da zadovoljimo svoje potrebe,
  • prihvatamo negu i dodir,
  • možemo da se vežemo emocionalno,
  • istražujemo svet svim čulima,
  • signaliziramo potrebe,
  • verujemo sebi,
  • tražimo i dobijamo pomoć,
  • učimo da imamo opcije i da nisu svi problemi lako rešivi,
  • razvijamo inicijativu.

Tačnije-uspešno smo završili sve razvojne zadatke koji su stavljeni pred nas do 18-og meseca. Od 18-og meseca do 3 godine dete ulazi u fazu–MILSITI, ova faza se ponavlja oko 14-te godiene, kada izlazimo iz odnosa u kojima smo bili zavisni, učimo nove informacije, razvijamo novi lični stav ili zauzimamo poziciju, kada menjamo dogovre, kada brinemo o detetu koje ima 18 meseci do 3 godine. Ovo je po pravilu zahtevan period za dete i za one koji o njemu brinu. Ovo je vreme napada besa, period za “Ne” i “Neću”, vreme odvajanja i testiranja granica. U ovom periodu detetove psihološke potrebe su da misli za sebe, na svoj način i da donosi svoje odluke, da nauči da veruje svom mišljenju i da mišljenjem dodje do rešenja. Roditelji često osporavaju detetu zadovoljavanje ovih potreba, na primer: požurivanjem-dete tek uči da misli i potrebno mu je vreme da donese i najmanju odluku za sebe. Roditelji često ovo interpretiraju kao sporost, lenjost, inat, neodlučnost…i onda prekidaju ovaj proces, koji je nov za dete, bilo tako što donesu odluku umesto njega, daju rešenje, naljute se, odu, komentarišu to što dete radi (obično negativno) i slično. Ono što se ustvari dešava u ovim dugim pauzama je da dete pokušava da unese nekakav red u more senzornih doživljaja, ono razvija sposobnost da se namerno “seća” što će mu omogućiti da napravi veze izmedju dva ili više dogadjaja. Kako kaže Pamela Levin “Dok drugi čekaju mi integrišemo” (pravimo celinu od gomile doživljaja, što nam kasnije omogućava da mislimo o uzrocima i posledicama).

Pored ovih potreba dete ima potrebu da bude radoznalo i da razvija inicijativu. I ima još jednu važnu potrebu, a to je da testira postavljene granice, da “gurne” ljude i postavi svoje granice. Na žalost dečije granice se po pravilu ne poštuju, čak ni ove osnovne-granice tela. Moj doživljaj je, često, da odrasli ne posmatraju decu kao osobe. Deci se, na primer, ne daje pravo na njihovo “Ne”- oni moraju da se rukuju, grle, poljube, zagrle druge koje ne žele, zato što je to očekivano i pristojno. Ako dečije potrebe u ovom periodu nisu zadovoljene, na dovoljno dobar način, kada odrastu ona često imaju doživljaj zbunjenosti i zaglavljenosti. Neretko odgovaraju na pitanja koja se tiču njihovog iskustva sa “ne znam”. Takodje se osećaju neprijatno, često su umorni i mrzovoljni, ako neko drugi pokuša da im pomogne tako što će da interpretira šsta se dešava, da misli umesto njih, problem se pojača i oni bivaju još više zaglavljeni. Deluje kao da su stalno u nekakvom otporu.

Razvojni zadaci koje dete treba da ispuni u ovom uzrastu izmedju 18 meseci i 3 godine su jako izazovni. Pre svega dete treba da nauči da počne da prati osnovne sigurnosne zahteve (stani, idi tamo, dodji…). Dete treba da uspostavi sposobnost da misli za sebe, kroz testiranje realnosti, rešavanje problema preko razmišljanaj o uzrocima i posledicama. Dete treba da razvije sposobnost da ispolji bes, ljutnju i druga osećanja, zatim sposobnost da postavi granice i da “gurne” druge kada te granice ugrožavaju. Dete uči da se odvoji od roditelja, a da pri tom zadrži sigurnost koju oni pružaju. I na kraju važan razvojni zadatak deteta u ovom periodu je da počne da odustaje od ideje da je centar Univerzuma.

Da bi dete moglo da ostvari ove zadatke roditelji moraju da obave svoj posao na dobar način. U ovom periodu detetu je potreban roditelj koji će da mu DA VREME I INFORMACIJE, RAZLOGE, roditelj koji će da postavi jasne i dosledne GRANICE i roditelj koji će biti NEŽAN. Ovaj roditelj šalje poruku, detetu koje ima na primer napad besa, “u redu je da budeš ljut/a, a mi ćemo da se postaramo da ne povrediš sebe niti druge”. Ovo nije nešto što dete dobije tako što mu to kaže roditelj, ovo dobije od roditelja koji jasnom granicom (jakim zagrljajem na primer) pokazuje detetu da mu neće dozvoliti da se povredi ili da povredi drugoga, dok smirenošću i neutralnim stavom pokazuje da mu je ljutnja u redu, da prihvata dete bez obzia na to šta se oseća i kako se ponaša.

Posao roditelja je da prihvati (i zadrži) osećanja koja dete ima i koja u ovom periodu naročito mogu biti preplavljujuća. Kada je roditelj u stanju da ovo uradi, dete kasnije bude u stanju da uradi to isto-da prihvati, obradi svoja osećanja i onda da kontroliše svoje ponašanje kada ima intenzivne emocije. Posao roditelja je da prenesu poruku: “Drago mi je što počinješ da misliš za sebe”. Tako što će da daju vreme detetu da misli, tako što neće da nameću svoje mišljenje kao jedino ispravno i neće da ismevaju dete kada donese pogrešan zaključak ili da ga kazne kada misli drugačije od njih, tako što će da poštuju dečije razmišljanje (njegov proces, ne nužno rezultat).

Posao roditelja je da prihvate granicu deteta i to da ih dete “gura” od sebe u nekim situacijama, da prihvate dete takvo kakvo jeste (bilo da im se to svidja ili ne) i da svakako ostanu dostupni kada je detetu potrebna pomoć i dosptupni da brinu o njemu.

Sva ova roditeljska ponašanja obezbedjuju da se dete, u tom periodu, a i kasnije, kad poraste oseća dovoljno sigurno da misli o svim iskustvima i doživljajima da bi moglo da ih integriše (spoji u celinu) i da zna da ne mora da zrtvuje potrebu da misli za sebe da bi dobilo pažnju i brigu koja mu je potrebna.