,,Strouk“ termin iz Transakcione analize, najčešće prevodjen kao potvrda ili pažnja (radi lakšeg razumevanja u tekstu ću koristiti termin pažnja) predstavlja jedinicu prepoznavanja, stimulacije. Kao što bebe žude za dodirom, tako i starija deca, a i odrasli ljudi imaju potrebu za pažnjom, samo što kasnije naučimo da fizički dodir zamenimo drugim oblicima prepoznavanja, a to može biti i osmeh, klimanje glavom, rukovanje, grljenje, kompliment, pa i mrštenje ili uvreda. Značaj pažnje će postati jasniji kada se upoznamo sa svim njenim vidovima. Prvo, razlikujemo verbalnu i neverbalnu pažnju. Dakle, osim rečima, pažnju nekome možemo pokazati dodirom kao i nekom aktivnošću kojim toj osobi dajemo značaja. Zatim je delimo na pozitivnu i negativnu. Pozitivnu verbalnu npr. predstavljaju komplimenti, kojima govorimo da nam se osoba kojoj upućujemo pažnju sviđa. Negativnom pažnjom izražavamo kritiku i nezedovoljstvo. Još jedna podela je na uslovnu i bezuslovnu. Uslovna pažnja se odnosi na nešto što je osoba kojoj je upućujemo uradila, na neko njeno delo, zbog kojeg je hvalimo ili kritikujemo. Bezuslovna pažnja, ili pažnja usmerena na biće, daje se osobi za samo njeno postojanje. Tipičan primer bezuslovne pažnje je Volim te.   Dakle, pažnja obuhvata sve ono što se može podvesti pod fizičkom i mentalnom stimulacijom, sve ono što predstavlja znak da smo prepoznati, da postojimo.

 Potreba za pažnjom je jedna od osnovnih ljudskih potreba, ako je ne dobijemo osećamo se uskraćenim. Skloni smo da verujemo da ljudi uvek traže pozitivnu pažnju, a izbegavaju negativnu, medjutim u realnosti funkcionišemo po drugačijem principu: Svaka vrsta pažnje je bolja od toga da uopšte ne dobijemo pažnju. Kada deca ne dobiju od svojih roditelja pozitivnu pažnju koja im je potrebna kada im je potrebna, a to se dešava svaki put kada su roditelji zauzeti razgovorom, poslom, mobilnim telefonom, televizijom, kućnim obavezama.. tada rade stvari kojima će uspeti da zadobije pažnju roditelja. Nekada rade stvari koje roditelji vole i time dobiju zagrljaj, priču, partnera u igri, ali nekad koliko god bili umiljati, reakcije nema, tada dete radi stvari koje roditelji ne odobravaju, kako bi dobilo makar kakvu pažnju. Jer koliko god da je bolan način na koji mama ili tata reaguju i to je bolje nego da ne reaguju uopšte. Kada su ovakve situacije u kojima ostaje uskrćeno za pažnju učestale, dete odrasta nesvesno nastavljajući da traži negativnu pažnju jer je to jedini način koji poznaje za dobijanje pažnje. Kada odrastu, ova deca često imaju nezadovoljavajuće odnose sa osobama u okruženju jer nikada nisu naučili kako da daju, traže i prime pozitivnu pažnju. Teorija stroukova nam pomaže da otkrijemo kako možemo da se oslobodimo tih negativnih obrazaca. 

 Svedoci smo toga da u našoj kulturi vlada ,,ekonomija stroukova“, ekonomisanje pažnjom, odnosno nepisana pravila da je glupo pružiti pažnju svaki put kada si u mogućnosti (ko će se kome prvi javiti na ulici, ko će kome prvi reći Volim te, mislimo da neko danas izgleda lepo, ali ipak mu to ne kažemo). Još češće se srećemo sa ljudima koji smatraju da je nepristojno odbiti pažnju kada je ne žele ili im se ne dopada već najčešće neiskreno promrmljaju hvala i ti i prime nešto što uopšte nisu želeli. Osim toga, često je uverenje da je nepristojno tražiti pažnju kada nam treba, sa takvim uverenjem ostajemo uskraćeni za nešto što nam je bilo potrebno (npr. zagrljaj, pohvala..). Posebno izraženo je uverenje da je besmisleno i sramota pružiti sebi pažnju, dati sebi pohvalu, kompliment… Osude zbog davanja i traženja pažnje mogu da dolaze iz naše okoline, ali isto tako i iz sopstvenog dela ličnosti koji nas upozorava da je neprimereno raditi ovo ili ono i da zbog toga u očima drugih izgledamo ovako ili onako. Taj deo naše ličnosti se u Transakcionalnoj analizi naziva Kritički Roditelj.

 Uverenja da je neprijatno i nepristojno davati i tražiti pažnju dovode ljude u stanje gladi za pažnjom. Živeći u skladu sa ovim provodimo život neprekidno se lišavajući dragocene pažnje, a ujedno verujući da oko nas vlada oskudica, što dovodi do javljanja osećanja manje vrednosti, nesigurnosti, usamljenosti, i depresije. 

 Teorija stroukova nam pomaže i da poboljšamo odnose sa osobma sa kojima smo u kontaktu i da počnemo primenjivati ove principe i to tako da reagujemo bar jednako ili više na pozitivna ponašanja kao na negativna, odnosno da dajemo pozitivnu pažnju  uvek kad je imamo, a negativnu izuzetno retko i to tako što prvo damo pozitivnu koja je po kvalitetu značajnija i po mogućstvu se odnosi na biće, a tek onda negativnu, koja je slabija i usmerena na ponašanje koje se želi promeniti.    Ono što je bitno naglasiti je da pozitivna pažnja deluje efikasno samo onda kada je iskrena i istinita. Štajner, tvorac ove teorije preporučuje da pre nego što uputimo drugoj osobi neku, bilo kakvu pažnju,od te osobe zatražimo dozvolu za to. Na taj način upozoravamo sagovornika da se pripremi za potencijalno emotivan razgovor, ili mu omogućavamo da bira da li će nas sada saslušati, ili bi to radije ostavio za neko kasnije vreme. Ovo u početku može delovati neprijatno, ali vremenom i kroz vežbu ovo počinje da se izvodi spontano i lako.  

                                                                                             Ako me dotakneš nežno i blago

                                                                                Ako me pogledaš i nasmešiš mi se

                                                Ako me saslušaš kako govorim pre nego što ti govoriš

                                                                                                 Ja ću rasti, zaista rasti

                                                                    Bredli (9 godina), iz knjige ,,Životni pobednik“

     Teorija stroukova nam pomaže i da poboljšamo odnose sa osobma sa kojima smo u kontaktu i da počnemo primenjivati ove principe i to tako da reagujemo

 

 

 

 

slika je preuzeta sa: https://pixabay.com/photos/girl-walking-teddy-bear-child-walk-447701/