U Americi, 2020. godine, pre početka pandemije, broj psiholoških usluga koji su se obavljali preko telefona, interneta, ili na bilo koji način koji nije podrazumevao uživo viđanje predstavljao je 33% od ukupnog procenta psiholoških usluga, dok je taj broj za vreme 2021. godine skočio na 50% (APA.org). Kada uopšteno govorimo o psihoterapiji u svetu, Americi ili Evropi, ili na Balkanu, stopa online psihoterapije je u prethodnom periodu bila u značajnom porastu. Razlozi za ovo su razni. Bilo da je posredi dostupnost obavljanja psihoterapije uživo koja u nekim mestima izostaje, cena koja je neodgovarajuća u lokaciji u kojoj se pacijent nalazi, ili sama činjenica da online psihoterapeut više odgovara nego kolega koji se nalazi uživo, dovodi do toga da postoji potreba za online radom.

Psihoterapija nije prva, a ni poslednja industrija koja je svoj rad delimično prenela na internet, ali za razliku od drugih profesija koje svoje radove mogu prilagoditi digitalnom svetu, u psihoterapiji je jako bitno govoriti o detaljima. Pre svega imamo logističke poteškoće. Tehnički limiti brzine interneta, kvaliteta video i audio snimka, nemogućnosti da se vidi cela osoba već samo njegovo lice ili određeni deo tela, mogu biti faktori koji ugrožavaju kvalitet same seanse. Psihoterapeut u radu uživo konstatno motri na emocionalno stanje osobe, i koristi sve moguće informacije od nje kako bi priču vodio u potrebnom smeru. Ovaj aspekt je u online modelu izvedbe terapije nekada ograničen ili ga jednostavno nema, tako da u startu imamo manje instrumenata za rad. Vremenom, i formiranjem odnosa između klijenata i terapeuta ovaj problem se generalno rešava, ali ipak na ovo moramo obratiti pažnju.

Kao što smo više puta do sada pomenuli, nisu sve vrste psihoterapije iste. Neke su više instruktivne, bazirane na savetima i direkcijama, dok sa druge strane imamo psihoterapije kojima je glavni metod rada upravo manjak te strukture. Studije koje su izvršavane prethodnih 5 godina su uglavnom upoređivale efekte online i uživo psihoterapije kada su u pitanju psihoterapije kod kojih postoji određen vid strukture i plana u radu (Carlbring et al., 2017). U njihovim rezultatima nalazimo da je zadovoljstvo postignuto online terapijom isto kao i terapijom uživo, čak i veće, jer se zbog same dostupnosti ove dve vrste rada mogu kombinovati, te se sam efekat psihoterapije najbolje vidi u kontinuitetu u kome se ona održava. Pa tako, što više psihoterapijskih seansi, to bolje. 

Što se tiče nestruktuiranih psihoterapija, nema studija na koje možemo da se oslonimo kako bismo doneli neki konkretan zaključak, ali možemo pretpostaviti da je situacija slična, sa nekoliko razlika. Online psihoterapija se uglavnom odvija iz kuće klijenata, a imajući u obzir da većina populacije na Balkanu živi sa ukućanima koji su često i sami tema psihoterapijskih seansi, nekada je teško govoriti nešto intimno o nekome ko se nalazi na par metara od nas. Neka psihološka stanja zahtevaju da osoba bude izmeštena i svog svakodnevnog konteksta (bilo da je to njegova kuća ili prijatelji) i da bude stavljan u novo, terapeutsko okruženje, koje je samo po sebi lekovito. Jako je teško dnevni boravak koji je asociran sa porodičnom toplinom, osećajem pripadnosti, i određenim negativnim osećanjima (kakva god da su ona u pitanju), ponovo asocirati kao slobodni prostor u kome osoba može misliti na terapijski način. Iz ovog razloga neki klijenti čak obavljaju psihoterapiju u svojim automobilima kako bi se na neki način odvojili i stvorili novi psihološki prostor.

Ipak, iako postoje određeni limiti u online radu, online rad ima i svoje prednosti. Dostupnost, kako fizička tako i terapeutima koji nam više odgovaraju a nisu prisutni u blizini, manja cena (ne mora da se dođe do lokacije gde se obavlja psihoterapija, gorivo, parking, itd.), mogućnost za rad iz inostranstva pogotovo kada su u pitanju ljudi koji ne poznaju lokalni jezik dovoljno dobro. 

Na kraju, možemo zaključiti da je online model psihoterapije, kao i većina stvari, individualnog karaktera, koji će nekom odgovarati više, a nekom manje, te je itekako opravdan za korišćenje. Pomoć treba pružiti na sve načine i ne treba zazirati od ovakvog metoda, pod uslovom da on ne ugrožava kvalitet usluge koja se pruža i ako odgovara samom klijentu tj. pacijentu.