• Post category:Uncategorized

Šizofrenija je teška i hronična mentalna bolest koja predstavlja kombinaciju specifičnih poremećaja psihičkih funkcija koja u značajnoj meri remeti socijalnu i radnu funkcionalnost obolele osobe. Ona spada u grupu psihotičnih poremećaja što za razliku od neurotičnih poremećaja podrazumeva izmenjen doživljaj realnosti, narušen test realiteta (kod neurotičnih poremećaja koliko god simptomi mogu biti izraženi, burni i ometajući osobi ne nedostaje uvid u vlastito stanje i realna procena okoline). Osim toga šizofreniju karakteriše postojanje simptoma kao što su halucinacije, sumanute ideje, dezorganizovano mišljenje, govor i bizarno i neadekvatno ponašanje, zaravnjen afekat, kognitivni deficit. Ovaj mentalni poremećaj, po pravilu pogađa mlađe osobe, u kasnoj adolescenciji ili ranom odraslom dobu. Javlja se u oko 1% populacije. Stope oboljevanja su slične kod muškaraca i žena, a bolest kod osoba muškog pola počinje prosečno 5 godina ranije nego kod žena.

Šizofrenija najčešće počinje postepeno (sporošunjajuće). Pojavi psihotičnih simptoma prethodi period koji, prema procenama traje 2-5 godina, koji se karakeriše prisustvom nespecifičnih simptoma (anksioznost, razdražljivi nemir, poremećaji spavanja, smetnje koncentracije, gubitak interesovanja za svakodnevna događanja, socijalno povlačenje, neuobičajeno ponašanje, nova za osobu do tada neuobičajena interesovanja, naglo povlačenje u sebe, što obrazlaže potrebom za mirom i tišinom. 

Kod naglog početka bolesti koji može trajati nekoliko dana a ređe nekoliko meseci karakteristično je postojanje treme, neprijatnog osećanja usled svesti da se nešava nešto strašno a on se pri tom oseća bespomoćno da bilo šta promeni i spreči.

Bolest  odlikuje prisustvo pozitivnivnih, negativnih, afektivnih, agresivnih simptoma.

 

Pozitivni simptomi:

Šizofrenija je teška i hronična mentalna bolest koja predstavlja kombinaciju specifičnih poremećaja psihičkih funkcija koja u značajnoj meri remeti socijalnu  i radnu funkcionalnost obolele osobe. Ona spada u grupu psihotičnih poremećaja, što za razliku od neurotičnih poremećaja, podrazumeva izmenjen doživljaj realnosti, narušen test realiteta (kod neurotičnih poremećaja koliko god simptomi mogu biti izraženi, burni i ometajući osobi ne nedostaje uvid u vlastito stanje i realna procena okoline). Osim toga šizofreniju karakteriše postojanje simptoma kao što su halucinacije, sumanute ideje, dezorganizovano mišljenje, govor i bizarno i neadekvatno ponašanje, zaravnjen afekat, kognitivni deficit. Ovaj mentalni poremećaj, po pravilu pogađa mlađe osobe, u kasnoj adolescenciji ili ranom odraslom dobu. Javlja se u oko 1% populacije. Stope oboljevanja su slične kod muškaraca i žena, a bolest kod osoba muškog pola počinje prosečno 5 godina ranije nego kod žena. Šizofrenija najčešće počinje postepeno (sporošunjajuće). Pojavi psihotičnih simptoma prethodi period koji, prema procenama traje 2-5 godina, koji se karakeriše prisustvom nespecifičnih simptoma (anksioznost, razdražljivi nemir, poremećaji spavanja, smetnje koncentracije, gubitak interesovanja za svakodnevna događanja, socijalno povlačenje, neuobičajeno ponašanje. Halucinacije (iskustva koja su slična opažajnim ali se javljaju bez spoljašnje stimulacije) koje mogu biti slušne (komentarišući glasovi, glasovi u formi dijaloga), taktilne, olfaktivne, vizuelne. Halucinacije su jasne i živopisne, osoba ih doživljava kao normalne percepcije i nisu pod vlastitom kontrolom.

Sumanute ideje- proganjanja, odnosa, ljubomore, krivice, grešnosti, veličine, religiozne, da je kontrolisan, čitanje misli, ubacivanje misli, oduzimanje misli.

Katatono ponašanje odnosi se na značajno promenjeno reagovanja na okolinu.  Može pružati otpor dobijenim uputstvima (negativizam, aktivan ili pasivan, može zauzimati neadekvatne i bizarne položaje ili potpuno prekinuti verbalni ili motorički kontakt (mutizam i stupor).

Bizarno ponašanje (način odevanja, upadljiv izgled, socijalno povlačenje, seksualno ponašanje, agresivno/agitirano ponašanje, stereotipije. Formalni poremećaji mišljenja – inkoherentnost, nedostatak logike, ubrzanje govora, neologizmi.

Negativni simptomi:

Afektivne promene, smanjnenje spontanih pokreta, nedostatak izražajne gestikulacije, odsustvo kontaka očima, smanjenje ili odsustvo afektivnog odgovora, nesvojstveno (neprikladno) osećanje.

Alogija – siromaštvo govora, siromaštvo sadržaja govora, blokada misli, produženo reakciono vreme (vreme odgovora).

Abulija- Apatija  nedostatak brige o sebi, neodržavanje lične  higijene, prekid rada ili studiranja.

Avolicija – smanjenje motivisanih samoinicijativnih svrsishodnih aktivnosti.

Anhedonija – slabo interesovanje, malo rekreativne aktivnosti, malo prijatelja.

Pažnja – smanjena koncentracija. 

Afektivni simptomi – depresivno raspoloženje, anksioznost, napetost, iritabilnost, zabrinutost, osećanje krivice.

Agresivni simptomi obuhvataju hostilnost, verbalnu i fizički agresivnost, autodestruktivno ponašanje uključujući i suicidalnost, destruktivnost, impulsivnost, nepredvidivo seksualno reagovanje i često se mogu poklapati sa prisustvom pozitivnih simptoma. Zbog pojave agresivnih simptoma važna je svakodnevna procena suicidalnog rizika, kao deo svakodnevne kliničke prakse. Suicid pokuša 20% šizofrenih pacijenata, 5-6 % okonča život suicidom a mnogo više njih ima suicidalne ideje.

Negativni simptomi mogu biti primarni (bazični simptomi šizofrenije) i sekundarni (u odnosu na pozitivne simptome u sklopu depresivnih simptoma ili socijalne deprivacije, ili se javljaju kao posledica pratećih efekata antipsihotične terapije.

Etiologija

Uzrok nastanka šizofrenije i dalje nije do kraja razjašnjen. Dezorganizacija ličnosti može biti rezultat interakcije socijalnih, psiholoških i i biološih faktora a među njima su i genetski koji su u složenim međusobnim vezama. Identifikovano je više faktora koji doprinose razvoju šizofrenije. Bolest se javlja u manje od 1% opšte populacije, ali u slučaju postojanja šizofrenije među rođacima prvog stepena srodstva (roditelji, brat, sestra) rizik postaje 10%. Ako su bolesna oba roditelja verovatnoća da oboli dete je 40%. Iako nasleđe ne objašnjava sve slučajeve bolesti (oko 60% šizofrenih pacijenata nema bliske rođake koji su oboleli od šizofrenije), nije moguće negirati prisustvo ove komponente u etiologiji šizofrenije. Ne postoji jedinstven gen za šizofreniju, izgelada da je nekoliko gena povezano sa šizofrenijom a njihov efekat može biti nezavisan ili kumulativan.

Mnogi faktori sredine mogu biti uključeni u razvoj šizofrenije, kao što su izloženot virusima ili malnutriciji pre rođenja, problemi nastali za vreme porođaja i drugi još nepoznati psihosocijalni faktori. Naučnici veruju da je moždana struktura šizofrenih osoba nešto drugačija od strukture zdravih. Neurorazvojna hipoteza pretpostavlja da uticaji za vreme embrionalnog ili fetalnog perioda u razvoju mozga vode pogrešnoj (nepotpunoj) neuralnoj aktivnosti i izmenjenom funkcionisanju neurona kasnije u životu.

Dijagnoza

Bazira se na ličnoj i porodičnoj istoriji pacijenta, obavljanju psihijatrijskog intervjua, psihološke eksploracije, a u slučaju potrebe obavlja se kompjuterozovana tomografija kao i nuklearna magnetna rezonanca. Jednom postavljena dijagnoza zahteva pravljenje terapijskog plana koji podrazumeva  medikamentozni tretman, psihoterapiju i socioterapijske intervencije. Lečenje šizofrenije zahteva medikamentoznu terapiju (antipsihoticima) u integraciji sa psihoterapijskim i socioterapijskim postupcima. 

Tretman ima  tri cilja: redukcija ili eliminacija simptoma, maksimalno povećanje kvaliteta života i prilagođeno ponašanje i podsticanje i održavanje oporavka kako bi se sprečili onesposobljavajući efekti bolesti koliko je maksimalno moguće.

Akutna faza

Ciljevi tretmana tokom akutne faze (definisani akutnom psihotičnom epizodom) su sprečavanje povređivanja, kontrola poremećenog ponašanja, smanjenje težine sa psihozom povezanih simptoma, određivanje i ukazivanje na faktore koji su doveli do pojave akutne epizode, razvoj saradanje sa pacijentom, (sa ciljem uspostavljanja odnosa poverenja) i porodicom, formulisanje kratkoročnih i dugoročnih planova tremana i obezbedjenje adekvatne nege u porodici. Tokom akutne faze poremećaja u kojoj su prisutni pozitivni simptomi primenjuju se antipsihotici. 

Faza stabilizacije

Cilj je da se smanji stres i obezbedi podrška kako bi se na minimum svela verovatnoća pogoršanja, da se olakša adaptacija na život u zajednici, da se omogući kontinuirana redukcija simptoma i stabilna remisija i da se unapredi proces  oporavka. Ukoliko se pacijent oporavlja uz medikamentozni tretman nužno je nastaviti lečenje i praćenje. Psihosocijalne intervencije se održavaju ali mogu biti manje strukturisane i direktivne nego u akutnoj  fazi. Edukacija o toku i ishodu bolesti i o faktorima koji utiču na tok i ishod, uključujući pridržavanje lečenja  (može  početi u ovoj fazi za pacijente i nastaviti za članove porodice).

 Stabilna faza

Ciljevi tretmana za vreme stabilne faze su da se obezbedi održavanje remisije ili kontrola simptoma, tako da pacijent održava ili poboljša praćenje zbog sporednih efekata tretmana. Snažno se preporućuje antipsihotična terapija zato što ona smanjuje rizik od pogoršanja u stanbilnoj fazi bolesti. Tokom ove faze brojni psihosocijalni tretmani pokazuju efektivnost. Oni obuhvataju porodične intervencije, podržavano zapošljavanje, asertivne tretmane zajednice, trening socijalnih veština i  psihoterapije.

Postoji nekoliko različitih tipova šizofrenije, a to su: paranoidna šizofrenija, hebefrenija, katatona šizofrenija, rezidualna šizofrenija. O svakom od njih pisaću opširnije u nekom od narednih tekstova.