• Post category:Uncategorized

Paranoidnost bez sumnje spada u najfascinantnije psihopatološke fenomene. Ona zauzima jedno od glavnih mesta u psihijatrijskim istraživanjima. Odredjenje koncepta paranoidnosti obuhvata različite aspekte u kojima se ona sagledava: kao vodeći ili propratni simptom velikog broja psihijatrijskih bolesti i poremećaja, somatskih i neurološih oboljenja, ali i kod normalne populacije u vidu crta ličnosti i načina ponašanja. U literaturi, kliničkoj praksi i svakodnevnom životu kao sinonimi za ,,paranoidnost“ sreću se i termini ,,sumanutost“, ,,deluzionost“ i ,,paranoičnost“.

Paranoidne crte ličnosti zastupljene su kod osoba kod kojih postoji izražena tendencija dovodjenja različitih dogadjaja u vezu sa sobom, kao i preosetljivost na realna ili imaginarna poniženja, odbacivanja, nezaboravljanje uvreda, sumnjičavost i tendencija da se doživljaji iskrive i pogrešno tumače. Oni u svakoj situaciji vide najgore (okolina je neprijateljska i preziruća) na šta često reaguju otvoreno neprijateljski i agresivno. Kod paranoidnih postoji odredjena krutost u mišljenju i ponašanju (rigidnost), što predstavlja pokušaj kontrole nepoznatog koje se često izjednačava sa opasnim. Nesigurnost u vlastite snage i mogućnosti da se prevazidju neprijatne i potencijalno opasne situacije kod njih uslovljava povećanu opreznost, preosetljivost, kao i doživljaj da su u centru interesovanja drugih ljudi. Strah od narušavanja ličnog integriteta kompenzuje se adekvatnošću, pa se paranoidni često prezentuju kao osobe koje su samovoljne, sigurne u sebe, sa jasno odredjenim stavovima po većini životnih pitanja. Paranoidna osoba u nemogućnosti da se suoči sa sopstvenim agresivnim osećanjima, održava ravnotežu eksternalizacijom takvih osećanja, njihovim projektovanjem na druge ljude, koji na taj način postaju izvor opasnosti. Zbog mišljenja koje je kruto, iskrivljeno očekivanjima i sklono generalizacijama imaju manju sposobnost da razumeju druge pa često greše u proceni drugih što izaziva frustracije. Drugi ljudi reaguju na izraženo nepoverenje, neprijateljstvo i agresiju ljutnjom, otporom, ali i strahom, što paranoidnom daje osnova za njegovu dalju paranoidnu elaboraciju.

Elementi paranoidnih manifestacija mogu biti adaptivnii, odbrambeni, ili patološki. Granica koja deli normalno od patološkog je označena gubitkom testa realnosti. Osnovni simptom paranoidnog poremećaja je poremećaj mišljenja u vidu sumanutih ideja. Sumanute ideje se odlikuju velikom raznovršnošću. Najcesce teme sumanutosti su: sumanute ideje proganjanja, kveruliranja, ideje odnosa, ideje nepriznate veličine, ljubomore, erotomanske sumanute ideje, hipohondrijske sumanute ideje, sumanutost sitničavosti, religijske sumanute ideje…

Stvaranje sumanute ideje započinje primarnim sumanutim doživljajem. Pacijenti doživljavaju da se nešto dešava, nejasno, ali neprijatno, nešto što samo naslućuju. Opažanje je očuvano, ali postoji fina promena koja sve prožima. Pacijent ne može da objasni šta je to i to ga ispunjava napetošću, zbunjuje ga, čini ga sumnjičavim i zabrinutim. Ovo sumanuto raspoloženje skoro da je nepodnošljivo, ono uključuje vidjenje realnosti kao nepresušan izvor neprijateljstva koji preti da ugrozi pojedinca. Utehu i olaksanje nalaze vec sticanjem odredjene predstave, odredjene ideje, koja doživljene promene povezuje i daje im novo značenje, podvrgava kontroli i smanjuje intenzitet doživljaja. Time je preteće i promenjeno dobilo svoje ime, svoj smisao, a značenja su se povezala oko centralnog objašnjenja. Ne može se reći da je promenjen ceo njegov svet jer se osoba može ponašati sasvim kao čovek zdravog razuma, ali njegov svet je promenjen zato što oko njega ili u njemu vlada promenjeno znanje o realnosti. Sumanute ideje se mogu, dalje povezivati i stvarati čitave sisteme, često komplikovane i inteligentne.

Karakteristike osoba sa deluzionim poremećajem su sumnjičavost, preterani oprez, obazrivo ponašanje, uzdržanost u kontaktima sa osobama iz okoline sa kojima je komunikacija pre pojave bolesti bila uobičajena. U sferi afektiviteta česti su animozitet, ljutnja, razdražljivost i bes, koji su direktno uslovljeni načinom na koji osoba percipira, doživljava i tumači svet oko sebe, mogu biti prisutne i halucinacije koje su u skladu sa sumanutim misaonim sadržajima ili su osnov za paranoidnu elaboraciju. Osobe sa deluzijama primenjuju selektivnu pažnju na dostupne informacije, donose zaključke na osnovu insuficijentnih informacija, negativnim dogadjajima pripisuju ekstremno personalno značenje i pokazuju teškoće u predvidjanju namera i motivacija drugih osoba. Opisani sindrom nalazimo u različitim nozološkim jedinicama: kod moždanih oštećenja, poremećaja raspoloženja, poremećaja ličnosti, demencija, šizofrenije i drugih psihoza koje karakteriše sumanutost kao osnovno obeležje (paranoja, parafrenija i sl.) Tipični predstavnici ovog sindroma su: Paranoidna šizofrenija, perzistentni poremećaji sumanutosti, drugi poremećaji sa sumanutošću, akutni i prolazni psihotični poremećaji, Indukovani poremećaj sa sumanutošću.

      Dijagnoza paranoidnih poremećaja

U dijagnostici paranoidnih stanja koriste se i psihološki testovi i to: Wechslerova skala inteligencije za odrasle, od projektivnih tehnika koriste se Rorschach test, tematske percepcije (TAT) i Crtež ljudske figure. 

      Etiologija deluzionih poremećaja

Faktori u okviru kojih se objašnjavaju razlozi javljanja deluzionih simptoma su: paranoidna ličnost, socijalna izolacija, biohemijski, genetski, psihološki faktori. 

Psihološki faktori: dva su mišljenja o poreklu i osnovi paranoidnog stanja zavisno od toga da li se u njegovom nastanku dominantna uloga pripisuje spoljnim ili unutrašnjim činiocima. Od spoljašnjih faktora koji mogu da utiču na razvoj paranoidnosti navode se različite životne situacije i odredjena životna iskustva, kao što su boravak u jezički stranoj sredini, zatim slabovidost, nagluvost, dakle one situacije u kojima je otežana ili ozbiljno narušena komunikacija izmedju pojedinaca i sredine, odnosno ljudi iz njegove okoline. Utvrdjeno je da su osobe u zatvorima, u izolaciji, izbeglice, imigranti skloni paranoidnim simptomima i sindromima. Pojedini slučajevi ukazuju i na moguću parcijalnu identifikaciju sa paranoidnim roditeljima koji u traumatskim uslovima razvijaju porodični stil ,,žrtvovane porodice“. Sa druge strane, paranoidni simptomi se najčešće javljaju kod osoba sa karakterističnom premorbidnom ličnošću paranoidnog tipa, koja se karakteriše hipersenzitivnošću. Nadjeno je da ove osobe često, zbog odbijajućeg, zanemarujućeg ili čak sadističkog stava roditelja ne stiču preko potrebnu bazičnu sigurnost u sebe i svet oko sebe, pa ljude oko sebe doživljavaju kao preteće, ugrožavajuće, prinudjeni su da dugo i iscrpno razmišljaju o pravom značenju njihovih reči i postupaka, uvek na oprezu, nikada otvoreni prema onima koji ih okružuju. U porodicama paranoidnih česti su porodični odnosi u kojima su dominantni obrasci ponašanja dominacija-potčinjavanje, obezvredjivanje i kontrola, koji favorizuju kompeticiju, a ne razvijaju medjusobno razumevanje. Rigidni obrasci pravila i ponašanja ne omogućavaju strukturisanje stabilnog identiteta, kao ni razrešavanje i konstruktivno usmeravanje agresije što ometa proces socijalizacije i čini osobu vulnerabilnom na odredjene situacije. Tim putem se postepeno uobličavaju crte ovakve ličnosti: ona postaje preosetljiva, netolerantna, rigidna, nepoverljiva, usamljuje se, prožima je osećanje nesigurnosti i nedovoljnosti.

     Tretman paranoidnih stanja

U psihoterapijskom kabinetu Agora, bavimo se isključivo psihoterapijskim tretmanom, pa zbog toga necu govoriti o medikamentoznom lečenju osoba sa paranoidnim sindromom, koji je često sastavni deo lečenja.

U psihoterapijskom radu sa paranoidnim potrebna je velika veština, emocionalna stabilnost, zrelost i istrajnost terapeuta, sposobnost da toleriše sumnjičavost, neprijateljski stav pacijenta, što se izražava najčešće kritikama na račun lečenja, ličnosti terapeuta itd. U tretmanu je veoma važno zadobiti poverenje, a to se postiže jasnoćom, iskrenošću, otvorenošću i konzistentnošću. Pojava dvosmislenosti, nepreciznosti, nedorečenosti može isprovocirati pacijentovu sumnjičavost, nepoverenje i anksioznost. Paranoidnim idejama pacijenta ne treba se otvoreno suprotstavljati. Isto toliko je pogrešno ako ih terapeut prihvata kao nešto najobičnije i najnormalnije. Prema sumanutim ubedjenjima pacijenta dobro je odnositi se sa pažnjom, pokloniti im poverenje, ali i dati im do znanja da su neobične, da se na odgovarajući dogadjaj ili situaciju može gledati i na drugi način, iz drugog ugla. Psihoterapijski usmeren tretman paranoidnog podrazumeva jačanje njegovog ega i stalnu afirmaciju realnih odnosa i značenja. U terapijskim procedurama preporučuje se i grupna terapija koja pomaže u proveri misaonih sadržaja i testiranju njihove realnosti uz mogućnost poredjenja sa tudjim sadržajima.